f



29.03.2017.

Homo homini lupus est

"Bezvezno zdravo, klimanje glavom i sve što već sleduje..."
Mimoišli smo se kao dva potpuna stranca. Da nam se pogledi nisu sasvim slučajno sreli dok smo prelazili ulicu, vjerovatno bi se pravio da me nije ni primijetio i samo bi nastavio svojim putom. Ali to zadovoljstvo mu ne mogu priuštiti, zato sam vrebao taj pogled, jer sam znao da će u njemu probuditi barem jednu malu iskru čežnje.

Godine smo zajedno proveli u Hobbitonu, bili dva nerazdvojna hobbita sve dok nismo krenuli na fakultet. Jedina razlika između nas dvojice bila je u mjesečnim prihodima naših porodica (sasvim mala razlika, prihod njegove porodice imao je nekoliko cifara više, ništa strašno).
Teško je reći kada smo se zaista rastali, kada je pukla nit koja nas je spajala, ali vidjeviši ga danas, kontrast života mi se jasno ukazao pred očima...

Ja, uskoro diplomirani inženjer na prestižnom fakultetu, student koji je fakultet završio u jednim patikama, koje su koštale 20 KM i za divno čudo uspjele izdržati sve tri godine. Student koji je imao dvije košulje i tri majice i koji ih je nastojao što je moguće pravilnije rotirati kako kolege ne bi uočile pravu istinu...
On, vječiti student prve godine. Dok sam ja grijao stolicu po cijelu noć, pio dva litra kafe dnevno u ispitnim sedmicama, on se zabavljao, provodio, dangubio. Poslije se pomirio sa obnavljanjem godine prvi put, drugi put, treći put, na kraju odustao... Tatin sin. Na njemu danas outfit koji košta kao četiri penzije moga oca negdje daleko u Hobbitonu.
Ponosno za ruku drži svoju djevojku, lijepu moram priznati. Uvijek su u tom nekom imaginarnom ratu djevojke birale njega ispred mene, a kako i ne bi? Kome je danas do duše, do inteligencije, do religije? Kako izabrati jednog malog hobita koji nikada nije probao kap alkohola, nikada nije zapalio cigaru, nikada ne ide u noćne provode, nikada ne privlači pažnju na sebe, koji bježi od svih pošasti i svih poroka? Kako izabrati njega kada sa druge strane bojnog polja stoji ratnik u zlatnom oklopu, Jaime Lannister našega Hobbitona, osoba kojoj je mišljenje društva važnije od vlastitih osjećanja, osoba koja već godinama voza skupocjeni automobil dok njegov suparnik nema ni položen vozački?

I da sam ušao u taj rat, očigledno je ko bi bio gubitnik. Ali nisam. Ipak, danas mi se pružila prilika da dobijem barem tu jednu bitku. Oh, kako je divna slast pobjede! Pobjeda koja je, doduše, u njegovim očima toliko sitna da ju nije ni primijetio, možda mu neće oduzeti ni minutu sna večeras... Ali meni je velika kao pobjeda u cijelom ratu! Evo me na prijestolju...
Ja sam ostao čovjek, uprkos svemu, isti onaj skromni momak koji i dalje nosi iste one patike kao i prije tri godine. Prežalit ću ja tih par kišnih dana kada sam mokrih nogu morao hodati po cijeli dan, nije to teško, ali da li će on prežaliti gubitak jedinog pravog prijatelja u životu, jedinog koji se s njim nije družio iz materijalne koristi?! To su već nenadoknadivi gubici...


Stariji postovi